Stajao sam na pozornici dok su me svjetla zasljepljivala, zavjesa se podigla. U glavi je nastala potpuna praznina, riječi su pobjegle i ostavile me samog pred nestrpljivom publikom, srce mi je tuklo glasnije od svakog šaputanja u dvorani. Duboko sam udahnuo i odlučio reći istinu. Počeo sam govoriti kako imam tremu, strah i kako se ne sjećam što sam trebao reći. Publika je najprije šutjela, a zatim se netko nasmiješio. Pljesak je stigao polako. Shvatio sam da nekad ipak treba reći istinu. Taj neočekivani govor me je naučio da uvijek možemo stvari preokrenuti u dobro, a i nasmijati cijelu publiku.
10. izazov - Stajali ste na pozornici, zastor se podigao i... muk. Niste se mogli sjetiti teksta, a igrali ste ovu ulogu toliko puta. U 100 riječi opišite što se nakon toga dogodilo.
Primjedbe
Objavi komentar