Reflektori su me zaslijepili, a dvorana je odjednom postala vakuum. Zastor je podignut, oči uprte u mene, no u mojoj glavi samo bijela jeka. Rečenica koju sam izgovorila tisuću puta isparila je pod toplinom reflektora. Tišina je postala čudovište koje me gušilo dok se vrijeme rastezalo u vječnost. Tada, iz trećeg reda, dječji hihot probio je led. Instinkt je preuzeo kontrolu. Umjesto drame, počela sam pjevati upute za sastavljanje polica, pretvarajući zaborav u apsurdnu komediju. Kolege su prihvatili igru, publika je prasnula u smijeh, a muk se pretvorio u ovacije. Ponekad, kad sjećanje me izda, mašta mi ostaje jedini spas.
10. izazov - Stajali ste na pozornici, zastor se podigao i... muk. Niste se mogli sjetiti teksta, a igrali ste ovu ulogu toliko puta. U 100 riječi opišite što se nakon toga dogodilo.
Primjedbe
Objavi komentar