Kad pamćenje stane pod reflektorima, sve se pretvara u šapat koji odzvanja glasnije od buke. Tena stoji pred publikom i traži priču, ali sjećanja dolaze isprekidano kao svjetla. Vidi more, čuje smijeh koji je nestao i jednostavno dopusti tišini da je vodi. Umjesto teksta kaže istinu. Publika zastane pa zaplješće. Tena shvati da pamćenje nije arhiva, nego put. Korača dalje, ne traži više savršenstvo, nego hrabrost da bude iskrena, čak i kad glas drhti pred svjetlima. Zna da svaki korak naprijed briše strah, a ostavlja tragove koji će je podsjećati na snagu, vjeru, novi početak i nove prilike u životu.
10. izazov - Stajali ste na pozornici, zastor se podigao i... muk. Niste se mogli sjetiti teksta, a igrali ste ovu ulogu toliko puta. U 100 riječi opišite što se nakon toga dogodilo.
Primjedbe
Objavi komentar